Piše: Tadija Čaluković
Oto Oltvanji jedan je od najznačanijih srpskih pisaca srednje generacije. Objavio je romane Crne cipele (2005.), Kičma noći (2010.) i Iver (2015.). Studirao je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Poznat je i po prevodima američkih pisaca fantastike. Sredinom novembra ove godine objavio je i svoju prvu zbirku priča pod nazivom Priče misterije i magije.
Oto Oltvanji jedan je od najznačanijih srpskih pisaca srednje generacije. Objavio je romane Crne cipele (2005.), Kičma noći (2010.) i Iver (2015.). Studirao je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Poznat je i po prevodima američkih pisaca fantastike. Sredinom novembra ove godine objavio je i svoju prvu zbirku priča pod nazivom Priče misterije i magije.
Oto u intervjuu internet časopisu SALOME govori o detinjstvu i zavičaju, svojim ranim radovima, inspiraciji, o tome čega se plaše pisci horor romana, o tome da li mu se nekad dogodilo da se razočara u književnost, kao i o tome šta bi uveo u lektiru za osnovnu i srednju školu...
***
Detinjstvo i mladost ste proveli u Subotici, koja Vam
je i dalje blizu srca. S obzirom na to da u Beogradu živite od 1991. godine,
koji je Vaš grad?
- Čuo sam od
starijih i mudrijih kolega pisaca – kojima se već desilo nešto slično – da tvoj
grad postaje onaj u kom si živeo najduže u životu. Ako računamo pauze u
studiranju, trenutno sam tu negde, na granici zvaničnog prelaska iz Subotice u
Beograd, i svakako će to vrlo brzo preteći na beogradsku stranu. Nemam ništa
protiv. Kad imaš dve kuće, kažu da postaješ podvojena ličnost, ali moja glava je
još manje-više čitava (nadam se). Osećam se na domaćem terenu u oba grada.
Da li se slažete s Milošem Crnjanskim koji je govorio: „Zavičaj – to je ono što izabereš“ ili sa Egziperijem koji tvrdi: „Ja dolazim iz detinjstva, tamo je moj zavičaj“? Ili je možda horor Vaš zavičaj?
Da li se slažete s Milošem Crnjanskim koji je govorio: „Zavičaj – to je ono što izabereš“ ili sa Egziperijem koji tvrdi: „Ja dolazim iz detinjstva, tamo je moj zavičaj“? Ili je možda horor Vaš zavičaj?
- Horor sigurno
nije [smeh]. Kod mene ima elemenata oba principa. Oduvek sam se trudio da sam za
sebe stvaram tradiciju. Mislim da je to moguće i poželjno. S druge strane, teško
je odreći se detinjstva, verovatno ne bi ni trebalo. Imao sam tu sreću da mi je
detinjstvo bilo dobro. I više nego dobro. Za to najviše mogu da zahvalim roditeljima
i vremenu u kom sam odrastao. A danas mi je ono neprocenjiv izvor inspiracije. Obrnuo
se pun krug.
Slučajni susret sa stripom Zagor zauvek Vam je izmenio život. Recite nam malo detaljnije kako se to dogodilo?
Slučajni susret sa stripom Zagor zauvek Vam je izmenio život. Recite nam malo detaljnije kako se to dogodilo?
- Moglo je to da bude
1976. ili 1977, dakle, kad sam imao pet ili šest godina. Sa roditeljima sam se
vraćao od jedne bake, na selu, do druge, u gradu. Pred zgradom gradske bake, u
bašti koju su negovali stanari, našao sam nekakvu oštećenu, zaprljanu sveščicu šarene
korice. Nedostajalo joj je poslednjih desetak strana. Bila je to Zagorova epizoda
„Zaverenici“, treći i poslednji deo priče koja je započela „Karnevalom“. Na
naslovnici su dvojica muškaraca u neobičnoj odeći bacala jednog još neobičnije
odevenog – u crvenoj majici bez rukava, sa nepoznatim simbolom na grudima – sa
litice u reku punu krokodila. Zavirivši u sveščicu, kao već tada veliki
ljubitelj filmskih vesterna i krimića, instinktivno sam shvatio sve što je
trebalo u vezi s tim nizom crno-belih sličica koje pričaju priču, uprkos tome
što sam upao u njenu završnicu. Postoji ona legenda da je budućim piscima ili
scenaristima bilo izuzetno korisno kad bi nabavili samo prvi ili samo treći deo
neke trodelne priče u Zlatnoj seriji ili Lunovom magnus stripu. Tada su mogli
da izmaštaju/pretpostave početak ili kraj. Pakao je nastupio tek kad ostanu zaglavljeni
samo sa središnjim delom.
I bila je to uzbudljiva
priča: maskirani zaverenici iz južnjačkih aristokratskih krugova, živopisni obračuni,
tetovirani znakovi igraćih karata na grudima (i dalje ne odustajem od ideje da iskoristim
te kartaroške boje kao važan trag za neko svoje delo). Nisam tada mogao da znam
da mi se desilo nešto važno, i koliko važno, iz slavne kategorije „koja menja
život“, ali sam po intenzitetu emocija mogao da naslutim.
Kako ste se osećali kada ste sa petnaest godina odbijeni od strane novosadskog Dnevnika, kada ste im poslali svoju priču?
Kako ste se osećali kada ste sa petnaest godina odbijeni od strane novosadskog Dnevnika, kada ste im poslali svoju priču?
- Osećao sam se
veoma loše [smeh]. Dnevnikova edicija X-100 na koju sam bacio oko zapravo nikad
nije imala otvoren konkurs za priče i romane, ali sam im, nakon što sam saznao da
objavljuju domaće autore pod pseudonimom, poslao svoju priču – zvala se
„Majstor svog zanata“, mislim da je to moja prva prava, završena priča – i dugo
čekao njihov odgovor koji nije stizao. Ali nešto dobro se izrodilo iz svega. Posle
sam seo i narednih godinu dana pisao roman, a kad sam završio, naučivši lekciju,
otputovao sam u Novi Sad da ga lično predam u redakciju. Taj roman je na kraju objavljen.
Pored neizostavnog čitanja i pisanja, bavite se i prevođenjem. Jedan pisac u
intervjuu internet časopisu SALOME kaže da
je prevođenje opuštajuće, jer nemaš odgovornost za sadržinu i poruku, te kako
je na prevodiocu samo da delo dobro ispadne na drugom jeziku. Da li je to
zaista tako?
- Knjigu koju prevodim
trudim se da doživim malo ličnije od toga. Odgovoran sam za nju donekle i više
nego za onu koju pišem. Ako tekst koji sam preveo ne prođe dobro kod čitalaca,
doživljavam to kao lični neuspeh. Imao sam tu sreću da sam uglavnom prevodio pisce
koje volim i poznajem, te mi je utoliko više stalo da što vernije dočaram
njihove kvalitete. Prevođenje je dubinsko čitanje dela, možda najdublje što postoji,
alhemijsko raščlanjavanje, rastavljanje satnog mehanizma da biste videli od
čega se sastoji. Ponekad se razočarate kad shvatite šta se krije iza zavese (ne
prečesto, srećom). I na vama je da budete čuvar koji će poslednji ispratiti nečije
delo pred novu publiku. Ponekad morate sebi da dopustite veliku slobodu da bi
to bilo uspešno. Otud odgovornost.
U romanu Iver na prvoj strani pišete: Kad ostariš ostaje ti samo nada da će deca zvati da pitaju kako si. Imajući u vidu da je Iver porodična saga, da li je to i Vaš lični strah?
U romanu Iver na prvoj strani pišete: Kad ostariš ostaje ti samo nada da će deca zvati da pitaju kako si. Imajući u vidu da je Iver porodična saga, da li je to i Vaš lični strah?
- Ne još. Jedan od bitnih aspekata pisanja jeste uživljavanje u tuđu kožu. To je samo pojava
koju sam primetio kod starijih ljudi, podjednako meni bliskih i nepoznatih, i
saosećam sa njom. Lako mogu da zamislim da ona u budućnosti postane moj lični
strah.
Da li Vam se nekad dogodi da se razočarate u
književnost?
- Razočaram se
možda u pisca koji me je ranije oduševljavao ako napiše neko, po mom mišljenju,
slabije delo, ali ovih dana imam više razumevanja za to. Teško je stalno
održavati kvalitet na visokom nivou, stvaraoci imaju neminovne uspone i padove,
možda u tom trenutku nisam razumeo šta je pisac želeo tim novim, hrabrim
pravcem ili prosto nije bio inspirisan, jer i to se dešava. Možda ja nisam bio
raspoložen. Daću mu, u svakom slučaju, još koju šansu.
Kako pišete? Kao Sol Belou koji je govorio da čuje čitave pasuse u sebi i da ih posle prenosi na papir ili kao Stiven King koji kaže da piše reč po reč?
Kako pišete? Kao Sol Belou koji je govorio da čuje čitave pasuse u sebi i da ih posle prenosi na papir ili kao Stiven King koji kaže da piše reč po reč?
- Verovatno pre
kao Belou, mada se ne radi o pasusima teksta u glavi, već više o impresijama,
vizuelnim, zvučnim, čak i mirisnim, o atmosferi i o emociji, koje treba što
vernije zabeležiti i pretočiti u reči, usput sačuvavši što više muzikalnosti originalne
vizije. Dosadašnje iskustvo mi govori da što se više opustim, zaboravim i
prepustim, utoliko je rezultat uspešniji. Naravno, to nije uvek moguće, a ni prvobitna
vizija nije uvek savršeno jasna. U deonicama kad naiđu dileme i prazni hodovi, tokom
ispisivanja detalja, prepuštam se Kingovoj metodi „reč po reč“, u poslednje
vreme sve više. Uzbudljivo je kad ne znaš gde ćeš na kraju da završiš.
Vaša nova knjiga Priče misterije i magije
odskora „zastrašuje“ ostale knjige na policama knjižara. Ovo je knjiga čudesne
mašte. U knjizi su prikazane svakojake teorije zavere. Koliko ste teorija
zavere izmislili, a koliko čuli od nekog drugog?
- Najveća i jedina
prava teorija zavere krije se u centralnoj noveli zbirke „Fabulator“ – u ranoj
fazi rada na knjizi čak je postojala ideja da se zbirka nazove po njoj – i
trudio sam se da smislim sasvim novu teoriju, zaveru nad zaverama, koja bi objasnila
sve ostale, da jednom za svagda završimo s tom pomamom. To naravno nije bilo
lako. Deo zavodljivosti teorija zavere iz ovog našeg sveta krije se upravo u
njihovoj nenadmašivosti.
Kako biste Vi predstavili ovu knjigu koju sačinjavaju dvanaest pripovesti za besane noći?
Kako biste Vi predstavili ovu knjigu koju sačinjavaju dvanaest pripovesti za besane noći?
- U prvoj polovini
zbirke nalaze se priče koje su toliko realistične da postaju nadrealne, u
drugoj polovini su priče čija fantastika počinje da se uzima zdravo za gotovo. Junaci
su često deca. Kao odrasli, bilo da su čuvari tržnih centara, recepcioneri i audio
serviseri ili pisci, muzičari i glumci, uvek su to ljudi kao vi ili ja. Dešavanja
su savremena, s izuzetkom jednog skoka u sedamdesete i osamdesete. Radnja je
uglavnom smeštena u Beograd ili u Vojvodinu, po jednom u egipatsku pustinju i
na Jadransku obalu. Knjiga može da posluži kao korisna razbibriga u životnim
pauzama, idealno rešenje za nesanicu, ali i razbuđivanje. Priče smeju da se
čitaju napreskok, ali je najbolje čitati ih redom, jer tako postepeno uranjate
u svet koji će vas sve više zbunjivati. Skoro kao ovaj naš.
Kako biste reagovali kada bi Vam turistička agencija ponudila put za prošlost?
- Radi se o premisi
priče „Oči boje biske“, koja u zbirci otvara odeljak „Magije“. Naravno, dotična
agencija insistira da, ukoliko želite da putujete, morate obećati da u
prošlosti nećete ništa dirati. I prihvatio bih takvu ponudu, bez razmišljanja. Sećanje
je vrlo nepouzdano i subjektivno, ono ulepšava (ili pogoršava) prošle događaje.
Bilo bi lepo uveriti se tačno koliko, ako ni zbog čega drugog makar da iz
prikrajka vidim izraz lica onog dečaka
kad otkrije odbačenu strip-svesku u bašti bakine zgrade. To bi mi bilo dovoljno
da napunim baterije za jedan dug period.
Koju knjigu biste uveli u lektiru za osnovnu, a koju
za srednju školu?
- U lektiru za osnovnu
školu verovatno roman Vinetu Karla
Maja. Nisam siguran koliko je ta
knjiga dostupna, primamljiva ili prijemčiva današnjoj generaciji mladih
čitalaca. Ako je pomalo zaboravljena, tim pre. Za mene je bila ključno otkriće
i velika prekretnica. Mislim da sam iz nje naučio više o čitanju – i, posredno,
pisanju – o prepuštanju svetu mašte i tome šta umešan pisac s njim može da
uradi nego iz bilo koje druge knjige pre ili posle.
Što se srednje
škole tiče, moja tadašnja lektira nije bila loša, to možda tek sad uviđam. Pretpostavljam
da bih neke knjige, kao što su Orvelova 1984,
koja je uglavnom fakultetsko štivo, pomerio malo napred, jer su deca danas naprednija
i jedna takva knjiga bi mogla bolje da ih pripremi za ono što ih čeka u životu.
Jednom davno ste izjavili da je horor ozbiljna zabava. Plaše li se nečega horor pripovedači?
Jednom davno ste izjavili da je horor ozbiljna zabava. Plaše li se nečega horor pripovedači?
- Naravno, mnogo
toga. Zapravo, što se više toga plaše, to su uspešniji u plašenju drugih.
Analizirajući te strahove, čovek može i da ih pobedi. To je dobar način da
iskoristite svoje anksioznosti za nešto korisno. Inače uopšte nisu korisne.
[smeh]
Šta biste poručili mladim ljudima koji se ne plaše da „zaplove“ u književne vode?
Šta biste poručili mladim ljudima koji se ne plaše da „zaplove“ u književne vode?
- Rekao bih im da istraju,
uprkos preprekama kojih će nesumnjivo biti mnogo. U stvari, ako su ozbiljni, pravi
pisci, koliko god neiskusni u početku bili, neće ni imati drugog izbora nego da
guraju dalje.
Коментари
Постави коментар