PRVI ČIN KRATKE DRAME ,,NA SAVI I DUNAVU ĆUPRIJA'' (1): ONA JE BILA MOJA NAJVREDNIJA ČITATELJKA

                   Milica Babić, supruga našeg nobelovca ; foto:  beogradnewsblog.wordpress.com




Dragi čitaoci, pred vama se nalazi kratka drama koja prikazuje fiktivni razgovor najveće ličnosti naše književnosti, nobelovca Ive Andrića i urednika SALOME-a Tadije Čalukovića. Drama je pisana u godini velikog i značajnog jubileja za srpsku i svetsku književnost: 125 godina od rodjenja Andrića. Ovo je prvi čin drame, koja slobodno može da se kategoriše kao: priča za čitanje i uživanje.
Uživajte!

                                                                       ***

  LICA

 - Tadija Čaluković, 15 godina
- Ivo Andrić, 81 godina

 Datum : 13. novembar 1973. godine.

 Tadija Čaluković u deset sati i trideset minuta u prepodnevnim časovima zvoni na vrata stana na kojima je uklesano pisanim slovima prezime Andrić. Naš nobelovac mu sa ljubaznošću otvara vrata i vodi ga na njegovu terasu, na kojoj je provodio vreme, posmatrajući odsjaje Sunca.

Tadija Čaluković: Dragi gospodine Andriću,
hvala Vam mnogo što ste me primili u Vaš stan i pružili mi priliku za književni dijalog.

Ivo Andrić: Nema na čemu. (Andrić ga sprovodi kroz njegov stan, te ga na kraju dovede na terasu i posluži ga čajem od nane i keksom.)

Tadija Čaluković: Osnovni razlog toga zašto sam Vas zamolio da porazgovaramo danas, jeste taj da su me u mojoj srednjoj školi, zamolili da napišem nešto o Vašim stavovima o Beogradu. U planu je da se o prestonici Srbije napravi jedna kvalitetna predstava, u kojoj i ja učestvujem. 

Ivo Andrić: Lepo. Da li od mene tražite pomoć pri pisanju te Vaše beogradske priče?

Tadija Čaluković: Da. Mnogo bi mi značilo ako biste podelili sa mnom koju reč o vašim impresijama o našem glavnom gradu.

Ivo Andrić: Jednom sam zapisao, oprostite odoh da nađem tu priču. (ustaje sa stolice i odlazi do ogromne kućne biblioteke, te uzima jedan papir sa pričom. Vraća se na stolicu i kreće da čita ).
Život u Beogradu oko 1920. godine bio je šarolik, bujan, neobično složen i pun protivnosti. Bezbrojne, raznovrsne i velike snage išle su uporedo sa nerazumljivim slabostima i nedostacima; stari način rada i stroga stega patrijarhalnog života stajali su pored šarenog spleta novih, još neuobličenih običaja i svakojakih besporedaka, nehat pored bujnosti, čednost i svaka moralna lepota pored raznih poroka i rugobe. Zahuktala i bezobzirna trka svih vrsta profitera i špekulanata razvijala se uporedo sa igrama mozga i mašte mekih sanjala i smelih ideologa. (odmah pošto je završio poslednju rečenicu spušta papir na sto)

Tadija Čaluković: Hvala Vam mnogo na ovom čitanju i predivnim zapažanjima. Recite mi samo kakva je tada bila omladina?

Ivo Andrić: Tu je bilo mnogo mladog sveta iz svih krajeva države u stvaranju, koji je sve očekivao od novih prilika i sutrašnjeg dana, i dosta starijih ljudi koji su gledali kako da se prilagode, i tražili spasa upravo u toj bujici, krijući svoj strah i odvratnost koju im je ona ulivala. Bilo je mnogo takvih koje je rat izneo na površinu i stvorio, kao i takvih koje je u osnovi prodrmao i izmenio i koji su sada tražili oslonca i ravnoteže.
Tadija Čaluković: Vi ste se u šezdeset šestoj godini života venčali sa Vašom dugogodišnjom ljubavlju – Milicom Babić, kostimografkinjom Narodnog pozorišta iz Beograda. Deset godina kasnije kada je ona umrla, bili ste najtužniji na svetu... Da li je to vaš najteži beogradski dan?

Ivo Andrić: I dan-danas sam tužan kada pomislim na Milicu. Evo već peta godina otkako nje nema... (Suza mu lije niz obraz kao zrak Sunca. Tadija mu pruža maramicu. Andrić je uzima i briše se po licu.)

Tadija Čaluković: Zaista se izvinjavam što sam Vas rasplakao.

Ivo Andrić: Ne, nije to do Vas Tadija. Ja sam oduvek voleo žene. Posebno onu koja je živela u Beogradu (Andrić se sada osmehnuo). Moj veliki prijatelj Miša Crnjanski je uočio i zapisao: ,,U teškom čulnom obožavanju, neko sažaljenje za sestrom''. Dabome, žalio sam nekako za sestrom, ali sam oduvek imao veliko poštovanje prema ženi kao figuri. Milica je isto kao i ja obožavala Beograd. Ona je bila nešto najdivnije što mi se dogodilo u životu. I to u ovom Beogradu. Dokaz tome je da otkako nje više nema, napisao sam svega nekoliko priča. Ona je bila moja podrška, moja najvrednija čitateljka, moja ljubav...

                                                       ***


   
                Urednik internet časopisa SALOME u spomen-muzeju Ive Andrića. Andrićeva radna soba

Коментари