DRUGI ČIN KRATKE DRAME ,,NA SAVI I DUNAVU ĆUPRIJA'' (2)




                            ANDRIĆEVA PREDSTAVA O 

                              BEOGRADU                 
            
                          Сродна слика

                                                   foto: znanje.org

Dragi čitaoci,
pročitali ste prvi čin kratke drame ,,Na Savi i Dunavu ćuprija’’ koja prikazuje fiktivni razgovor najveće ličnosti naše književnosti, nobelovca Ive Andrića i urednika SALOME-a Tadije Čalukovića. Drama je pisana u godini velikog i značajnog jubileja za srpsku i svetsku književnost: 125 godina od rodjenja Andrića. Ovo je drugi čin drame, koja slobodno može da se kategoriše kao: priča za čitanje i uživanje.
Uživajte!


                                                       ***

Tadija Čaluković: Naš zajednički prijatelj Vladimir Pištalo, kazao mi je jedanput da su Vaši junaci Đerzelez i Ćorkan postajali filozofi upravo pod uticajem ženske lepote.

Ivo Andrić: Da, upravo tako. Vladimir Vam je to izvrsno rekao. On je uz Crnjanskog moj najveći prijatelj, koji me je verovatno najbolje do sada opisao. I mene i moje zapise i moj život.

Tadija Čaluković: A postoji li neki pripovedač sa beogradskog asfalta koji Vam je posebno drag?

Ivo Andrić: Svakako. To je Matija Bećković.

Tadija Čaluković: On mi je otkrio da ste ga Vi uvek štitili, a da on nije ni znao za to.

Ivo Andrić: Vidite Tadija, razlog tome je više nego jednostavan. Matija je ,,Njegošev sin'' po načinu prilaska papiru i olovci. Njegoša i Matiju smatram našim najznačajnijim i najvećim pesnicima.

Tadija Čaluković: Naš veliki dramski pisac Duško Kovačević pričao mi je da vas je video kako šetate po jednoj poznatoj ulici u Beogradu. Volite li beogradske ulice?

Ivo Andrić: Apsolutno. Evo pročitaću Vam nešto o ulicama naše prestonice: ,,Po razrivenim ulicama i ruševinama, zapuštenim kućama sa vidnim tragovima rata, valjala se šarena bujica sveta, koja je neprestano rasla, jer su se u nju bacale svakodnevno stotine pridošlica, glavačke, kao lovci bisera u duboko more''.


Tadija Čaluković: Kako vam izgledaju beogradske reke?

Ivo Andrić: Volim da prošetam preko ćuprije do Novog Beograda. Sava i Dunav su lepi i očaravjući kao moja Drina.
 
Tadija Čaluković: Vaš najpoznatiji beogradski junak je Isidor Katanić - Zeko. Šta ste želeli da prikažete njegovim likom?
 
Ivo Andrić: Zeko je neugledni beogradski činovnik, tačnije, kaligraf u nekom ministarstvu. Sve svoje mladalačke talente Zeko je zatomio, nije postao ni slikar, ni pesnik, ni operski pevač. Sa srpskom vojskom prešao je Albaniju i po povratku u Beograd sasvim je potonuo u anonimnost bezlične svakodnevice. Zeko živi u neuspelom braku sa Margitom, posednicom i rentijerkom stambene zgrade u centru grada. Imaju sina Mihaila, rođenog u, blago rečeno, nejasnim okolnostima za vreme Zekinog ratnog izbivanja iz Beograda. Zeko je i pobednik i gubitnik u isto vreme.

Tadija Čaluković: Vi ste stava da pisac ne treba samo da zabavi, nego i da pomogne čoveku. Vi ste meni mnogo pomogli da bolje razumem ,,dušu'', narav i ćud Beograda i hvala Vam mnogo na tome. Hvala Vam i na ovom dijalogu koji će ostati u mom sećanju zauvek.

Ivo Andrić: Molim. Hvala i Vama Tadija i svoj ostaloj plemenitoj deci. Drago mi je da sam uspeo da Vam bar malo pomognem i približim Beograd. I obavezno me zovite na premijeru te Vaše predstave.

Tadija Čaluković: Zvaću Vas sigurno. Hvala Vam od srca.


Коментари