KAKO JE HOSEINI UČIO ABDULAHA (svog sina i junaka iz romana ,,A planine odjeknuše'') da piše ?

Piše:Tadija Čaluković


                                      
                                                                        

Kabul, 1991.


 ,,Da li je to najveći problem u tvom životu ?!''- podmukao je bio Haled.

 ,,Jeste, pa zar nisi mogao da mi sročiš, bilo kakav sastav, pre nego što si legao sinoć ?'' - obrusi mu dečak.

,,Uhh, a ne umeš, sâm da napišeš taj rad ?'' – preznojavao se Hoseini.

,,NE, degeneriku !'' – neučtivo odvrati sedmogodišnjak.

,,Za kad ti treba taj tekst ?’’ – upita otac.

,,Pa rekao sam ti to milion puta za SUTRA !'' – na licu mu se videlo da se pripremao da brizne u plač, tata mu pridje i zagrli ga...

,,Ne brini, nije to nikakav problem’’- reče Haled pobedonosno, pa nastavi:

,,Koju temu je zadao učitelj Ibrahim ?’’

,,Moje buduće zanimanje’’

,,Naučiću te ja, kako da pišeš nešto što je kvalitetno i zanimljivo.''

,,Nema šanse, tata.''- kaza Abdulah, nesigurno.

,,Za početak moraš da veruješ u sebe, a sada ću te odvesti na jedno mesto.''

,,Kakvo sad mesto, pa meni je cilj da me naučiš da pišem ?'' – konfuzan je još uvek bio Abdulah.

,,Videćeš...''



                                                   ***


Tri sata kasnije,


Nacionalna biblioteka grada Kabula.

Pri samom ulasku u te prostorije, mladić je osetio odbojnost i gadjenje. Biblioteka je posedovala preko petsto miliona knjiga, te bila je najveća u zapadnoj Aziji.    ,,Dobar dan Halede '' – vrisnu veselo žena sa recepcije za zavodjenje knjiga.

,,Oooo dobar dan''- kaza to i pridje da se pozdravi sa ženom.

,,Jel to vaš sinčić ?'' – zapita se žena, pokazujući na Abdulaha koji je išao za           Haledom

,,Jeste,da, to je moj sin.'' – odgovori čovek, zatim se, malo se nagnu ka desnom sinovljevom uvetu, pa mu šapnu :

,,Rukuj se sa ovom tetom, nju ćeš od danas često vidjati’’

,,Okej, tata’’ – još uvek uplašen je bio dečak.


,,Ja sam Abdulah’’- mališa podiže pogled u ženu koja je bila ravna kao spomenik.

,,Drago mi je, Abdulah. Moje ime je Elma’’

,,Vidimo se kasnije,odoh s njim da nadjemo neku prigodnu literaturu’’ – kaza stamenim glasom Haled.

,,Važi’’   


                                                  ***


   ,,Tataa, ali zbog čega si me doveo ovde, dogovor je bio da me naučiš da pišem, a ne da me dovedeš u ovo odvratno mesto ?’’ – dosadno je zapitkivao Abdulah.

,.Da bih te naučio da pišeš’’ – resko mu odvrati otac.

,,Ali sigurno neću naučiti ovde da pišem ?’’

Hoseini koji se pre nekoliko minuta smestio u fotelju, skoči iznervirano.

,,A reci ti meni, sine, znaš li kako se, uopšte, postaje pisac ?’’ – uputi naizgled, lako pitanje Haled.

‘’Pa ko to još ne zna ! Ccc…rodiš se sa talentom i to je nešto što je presudno, da li ćeš biti dobar pripovedač ili ne.’’

,,GrešiŠš’’ – zareža Haled kao pas, pa poč’e opet govoriti:

,,Pogledaj malo oko sebe’’- mahao je rukama I pokazivao na bezroj polica s knjigama.

,,Vidim knjige, šta s njima ?’’ – još više zbuni dečaka.

,,Sad, ja govorim, ne upadaj mi u reč, imaj osnovne kulturne manire.’’- poviknu mu otac, pa krenu ispočetka.

,,Znači, ove sve knjige koje vidiš, ima ih previše, ali ja sam ih pročitao većinu.Pisac je neko ko čita duplo više nego što stvara, ipak, postoje ljudi koji ne čitaju I to nije nikakav problem. Problem nastaje kada se takvi ljudi uhvate u koštac s pisanjem istih. Moja dobra prijateljica Izabel Aljende ih naziva ,,književnim gmizavcima’’. Zato ti, ako imaš ambicije da ikad naučiš, da kvalitetno pišeš, moraš da budeš najveći  zastupnik pisane reči’’ – održa kratak čas, otac koji je bio već ostvaren pisac.

,,Razumem, odjednom, imam neverovatnu želju da pročitam svaku od ovih knjiga’’- srećan je bio Abdulah.

                                                 

                                                        ***


Za to vreme Haled je tražio pravu knjigu za Abdulaha.

,, Hej Abu’’- krenu da mu tepa otac, ,,vidi šta sa iskopao sa ove police’’

Dečak baci pogled, te krenu da čita naslov knjige : ,,Priče o Niku’’ Ernest Hemigveau ?  

,,Ernest Hemingvej’’ – ispravi ga tata.

Uzeše tu knjigu, te je Abdulah pročita za jedno veče. Sastav su napisali zajedničkim snagama, ali bez ikakvih nedaća.

                

                                                   ***

Sutradan,


Učitelj Ibrahim Gan važio je za najopasnijeg učitelja u osnovnoj školi ,,Mahatna Gandi’’. Dolazio bi pet minuta pred početak časa i najstrože kažnjavao one koji bi kasnili. Tog dana Abulah je kasnio samo dva minuta, ali matorom Ibrahimu teško je bilo objasniti da je to – samo dva minuta.

,,Reci mi ti, Abdulah, zbog čega, danas kasniš ?’’ – prekorno upita učitelj.

,,Slučajno mi se to dogodilo, neće se ponavljati’’ – kod Ibrahima se tako nešto nije moglo oprostiti.

,,Hajde ti sada nama lepo da pročitaš onaj sastav koji je bio za domaći, pred celim odeljenjem’’

Abdulah se blago nasmeši, jer je ovo bio prvi put da mu kod učitelja Gana nešto odgovara. Hitro ostavi ranac na stolicu i stade ispred razreda.

   

                                      Moje buduće zanimanje


            Nisam voleo da čitam, ali od juče volim. Sa tatom sam bio u biblioteci, koju sam nekad mrzeo. A sad je obožavam,, kao svaku priču o mojoj pokojnoj majci koja leluja kao na vetru.

Sinoć pre nego što sam legao u krevet i zaspao, pročitao sam Hemingvejeve priče i shvatio das am i ja pomalo Nik iz njegovih pripovedaka.

Moje buduće zanimanje biće nepredvidivo, ali slavno. To mogu da vam tvrdim.

       Ako ste  nakon ovog,pomislili da ću biti pisac, grdno se varate. Ne želim da budem pisac iz najprostijeg razloga, jer je moj otac Haled pisac I ne želim da nas ikad iko dovede u poredjenje. On je najbolji. Svetski.Neusnišniti I neustrašivi.

A ja ? Šta sam ja ? Šta ću ja da budem. To ne znam ni sam da vam kažem. U stvari, kad malo bolje razmislim, biću novinar, srodna je to profesija piscu.

       I onako sam sad veliki čitalac, a kad krenem da pišem, onda neću biti – pisac, kako to neki kažu, već novinar.                         

                                             

                                                 ***

Učitelj Ibrahim bio je oduševljen filozofskim sklapanjem mojih rečenica.

Pohvalio je što sam zavoleo da čitam I upisao mi jednu ogromnu peticu u dnevnik.

Od razreda je zatrežio da mi pokloni jedan aplauz, a moji drugari su mi ga vrlo rado uputili.

***

,,Tata, tata, dobio sam džinovsku peticu na onom sastavu.’’

,,Svaka čast sine, a što je još važnije zavoleo si i da čitaš, a čini mi se i da pišeš.’’ – otac pridje Abdulahu i poljubi ga u levi obraz, sin uzvrati njemu poljubac, zagrliše se i nastaviše njihove priče o ljubavi.

    

Коментари